CG Mensa je organizirala rafting 05.kolovoza 2007. na jednoj od najljepših rijeka u Europi.
Tara je nadaleko poznata po svom kanjonu koji je po dubini najdublji u Europi (cca 1.300 m), a drugi na svijetu odmah iza Grand Canyona Colorada. Njihov SIG koordinator za sport Marko Lakić je u ime predsjedništva CG Mense uputio poziv svim nacionalnim Mensama za sudjelovanje u ovom atraktivnom pothvatu, no njemu su se iz naše Mense odazvala samo dva člana iz Splita - Željko Kovačević i Dubravko Mitrović. Obzirom na udaljenost Splita od Šćepan-polja (cca 400 km) tražili smo da nam se osigura smještaj sa noćenjem i u dolasku i odlasku, što nam je Marko osigurao u samom kampu za samo 15€ po glavi.
U Šćepan-polje smo došli preko Dubrovnika, Trebinja i Nikšića, mada je kraći put preko Mostara, Nevesinja, Gackog, Tjentišta i Foče. Jedan od glavnih razloga putu preko Nikšića je i želja za degustacijom (čitaj:tankiranjem) Nikšićkog piva - u sebe i prtljažnik Astre. Bilo je i prijedloga da se prtljažnik nalije do vrha, ali sa samo 2 glasa protiv, prijedlog je odbijen uz obrazloženje a) moguće prolijevanje, b) hlapljenje i pod c) razno. Prihvaćena je sugestija da se napuni limenkama, što je napravljeno preko volje, uz tužno opraštanje od dijela koji nije mogao biti ukrcan, ali smo to nadoknadili osobno, uz opću aklamaciju. Inače Šćepan-polje je smješteno na samoj SZ granici CG i BiH, pa smo u dolasku bili u opravdanoj sumnji, nije li GPRS prolupao od tuge za ostavljenim Gold Premiumom ili su visoke planine ometale satelitsku navigaciju. Ipak, na vrijeme smo stigli u Tara-Tour, kamp čiji je vlasnik Mićo ujedno i realizator samog raftinga.
Dočekala nas je topla dobrodošlica i hladno Nikšićko, srdačni ljudi i mrko nebo, široki osmijesi i negostoljubiva kiša. Nakon domaće večere sa domaćim okusima (i još malo Nikšića), otišli smo na spavanje u bungalove, koji su nam u tom trenutku bili udobniji od Hiltona, Sheratona i Bellevuea zajedno. Ja sam za cimera dobio Beograđanina Sašu, koji je radi nepostojanja leta Beograd-Frankfurt-Dugopolje-Šćepan-polje, morao doći busom ranije. Unaprijed sam se ispričao za sve duboke i visoke tonove koje sam pretpostavljao da ću ih nesvjesno (nego kako drugačije, pa ipak smo mi u Mensi) proizvoditi iz različitih instrumenata. Rekao je da to "razume" jer mu nije prvi put. Ajde, dobro je počelo, složili smo se i oko Nikšićkog (2 ture), da je iz kirgistanske Mense, već bi se razumjeli. Čudno, nije nam trebao prevodilac, vrlo zanimljiv slučaj.
Jutro, dan raftinga, pokazalo je svu ljepotu i divljinu krajolika. Nakon doručka (palačinke sa sirom, domaći jogurt, mladi sir - škripavac i dimljeni sir, domaći pršut) iskoristili smo vrijeme i obišli kraj, čekajući ostatak CG Mense koji se u tom trenutku okupljao na nekoliko mjesta u CG, odakle su minibusevima i osobnim autima došli u Šćepan-polje. Sam je kamp smješten na jednom od najljepših mjesta u našoj galaksiji - u samom račvanju triju rijeka. S lijeve strane Piva (ne Nikšićka, niti Žuja) čiju protočnost regulira brana HE Mratinje, pa je čas mirna i tiha, čas žustra. S desne strane dolazi predivna Tara koja je u ovo doba godine bila smjerna i pitoma. Njih dvije, svaka sa svojim čarom i karakterom, čine moćnu i dugu Drinu, a sve to na dohvat ruke i pogled oka. Pođete li na www.tara-tour.com vidjećete sve ovo što sam opisao, tako jasno kao da ste bili tamo.
Kako su mensaši malo kasnili, Mićo je predložio da se u dva džipa ukrcamo mi i, pazite, nije greška, dvije Ukrajinke i dvije Bjeloruskinje. Ma prošao je 1.april, mislimo mi, ali Mićo djeluje ozbiljno. I stvarno, dvije plavojke (Ukrajinke) i dvije crnke (Bjeloruskinje) dopadoše u naš raft. Još kad su zatražile da se presvuku u našim bungalovima…Mi smo bili gentlemeni, ma što to značilo u toj situaciji. One ne razumiju ni hrvatski, ni crnogorski, ni srpski, ma ni engleski, a čini mi se ni ruski, ali smo odmah prešli na ventilator-spiku rukama, pogledima i kretnjama tijela. Ma, skužili smo se mi odmah, konverzacija je tekla glatko. Saša zna ruskog, pa je to koristio u delikatnim situacijama, a mi smo u trenu bili poligloti. Džipovi su nas odvezli 18 km uzvodno do Brštanovice gdje smo iskrcani i ukrcani u žute raftove. Svu smo opremu (ronilačko odijelo, ronilačke čizme, jaknu, kacigu i prsluk) dobili u kampu. Preporuka za ubuduće - ponijeti svoje odijelo i opremu ako imaš, ova je dobra, ali npr. jedna se jakna nije mogla zakopčati. Došao nam je skiper, pa smo se lagano pustili niz vodu (uzvodno baš i nije moguće). U ovo doba godine, Tara je plitka i mirna. Preporuka je doći u svibnju-lipnju kad je 2 m viša i 150km/h brža. Nismo puno veslali, ovaj "šuplji" dio rafta je pogonio sve nas neprestanim čavrljanjem što je stvaralo dovoljno struje vjetra za skijanje.
Iskoristili smo priliku i malo bacili oko i na ostale ljepote osim ovih ex SSSR-ovih, ljepote kanjona Tare. Doživljaj je nenad(je)…mašan(biv), jednostavno moraš ostati zadivljen ljepotama prirode i desne strane (pripada BiH Mensi) i lijeve obale (pripada CG Mensi). Visoka stabla i iz ove perspektive djeluju impresivno, teško je vjerovati da se osim pogleda i misli itko tuda može kretati. A, ipak u toku II svj.rata i V ofenzive tuda marširahu vojske. Poslije 3 sata laganog veslanja, nekoliko pristajanja za slikanje, stigli smo podno našeg kampa. Skidanje i vraćanje opreme, tuširanje, pa na janjetinu pod pekom. Pita Željko čije su ono tange koje je našao u sobi. Nisu moje, nije moja boja - crna, ove su pak sprijeda bile žute a straga smeđe, pa smo u oblaku istrage oko vlasnika tangi, sjeli u restoran. Tu smo tek upoznali Marka i ostatak ekipe, jer su oni stalno bili iza nas. Dok smo čekali mirisnu janjetinu (hmmm, još se osjeća u zraku, od tada nisam ni prao ruke), prišao nam je Srđan Kadić, predsjednik CG Mense kojeg smo pozvali za stol, pa smo cijeli ručak proveli u priči. Naravno i ostali članovi (ukupno ih je bilo cca 50-ak) prilazili su stolu i pozdravljali nas izražavajući zadovoljstvo što je i netko iz Hrvatske sudjelovao na raftingu.
Atmosfera je bila srdačna i prijateljska, bilo im je drago da smo tamo. Razmijenili smo i misli i opažanja, problemi su nam slični, da ne kažem isti. No, dobro su organizirani, predsjedništvo je podijelilo zaduženja. Planiraju česta testiranja i mnoge akcije, pa smo se suglasili da je svakako korisna suradnja i razmjena mišljenja. Nakon ručka oni "pokupiše parangal", ukrcaše se u vozila i doviđenja dogodine. Odvezli smo Sašu i prijatelja mu ( inače u vodstvu "Delija") na bus u Foču (BiH), razmijenili iskustva (Željko, ex predsjednik Hajduka) na kavi i vratili se na večeru i spavanje. Carinici (i BiH i CG) gledaju i vrte putovnice, vidimo pitanje u zraku (Odakle ovi ovdje?), ali sve je vrlo ljubazno i korektno. Sutra smo opet preko Foče išli za Tjentište, zaustaviše nas BH-policajci zbog neupaljenih svjetala, ali su nam vrlo gostoljubivo, bez kazne, poželili "srećan put". Vrlo prirodno, neusiljeno, sa razumijevanjem. Preko Tjentišta na Gacko, Nevesinje, Mostar, Imotski, Šestanovac, pa novom dionicom auto-puta do Dugopolja, pa na Klis. Vidimo Split, sunce je na zalazu, doma smo. Idemo dogodine. Preporučujemo. Sa ili bez tangi.
| < « | » > |
|---|
